KRATKA PRICA
Priča je počela blijediti u njegovom sjećanju.
Bila je 1995. godina. Treća godina rata, a on je imao petnaest godina kada se ova priča desila. Krenuli su u ribolov njegov rođak, brat i on, pokušavajući na taj način ubiti još jedan ratni dan, na mjesto koje ni teoretski nije moglo biti pogođeno granatama (otkako postoje ratovi, ljudi su izmišljali takva «sigurna»mjesta). Smješteno sjevernije od njegovog grada uz rijeku poslije petnaestak krivina usječenih u stijene svaki normalan čovjek je mislio da je tu siguran što je bilo i istina jer niko još nije izmislio raketu ili granatu koja će slijediti krivudavu i usku rijeku koja teče između stjenovitih brda. Lagano je sunce grijalo stvarajući nevjerovatan ugođaj svakom tipičnom Bosancu, a taj zna ćeifiti svaki momenat odmora u prirodi uz pivo i roštilj. Ne može mi sa sigurnošću reći koji je mjesec bio, ali po svim naznakama juni je bacio džemre u ljudska tijela oduzimajući im osjećaj hladnoće u bilo koje doba dana.
Dok se prisjeća događaja glasno razmišlja da je bilo nemoguće upecati nešto pri takvom vremenu, a samo neznalica može pomisliti da će biti drukčije. Ali uvijek ima entuzijasta i među ribarima, a i među ribama.
Njegova ekipa se rasporedila uz rijeku i uveliko zabacivala i trzala štapove kad ih dohvati priviđenje (proviđenje koje bilo izazvano dejstvom piva na vrućini) da riba grize i onda izvuku najlon kesu ili neki drugi otpad. Ali sama činjenica da nisu tu da bi upecali puno riba, već da je razlog njihovog boravka zaklon od granata i gelera za taj dan, spašavala im je živce koji su uveliko bili isrtrzani fijucima i detonacijama granata.
On se ne sjeća čime se zanimao dok su oni pecali, vjerovatno se trudio da mu bude interesantno dok im pomaže. To mu je, napokon, postalo dosadno, te se odmakao od njih pokušavajući da nađe sebi zanimaciju. Oko njega su se igrala djeca. Izgubila se u njegovom sjećanju slika tih igrarija i dječijih radosti kao što se gube snovi kada se probudiš i niko te više ne može natjerati da se sjetiš jer jednostavno nepovratno je izbrisan taj paralelni život koji živimo s vremena na vrijeme. Možda je ipak tako i najbolje jer bi vjerovatno uslijedilo i gubljenje pojma o tome šta je stvarnost, a šta fikcija koju stvara naš razum a da uopće to ne želite i ne znate šta će se roditi u trenutku kada pređemo u stanje sna, tj. kada budemo mislili da je to san, što bi, konačno, završilo iščezavanjem u stanje biljke ili smrću.
Mjesto na kojem je on provodio taj izlet bilo je kamenito. Korito rijeke Urinuše je na tom mjestu stvaralo niski vodopad ispod kojeg se stvorilo mjesto koje je bilo vjerovatno jedno od najdubljih u tom dijelu, oko 2 i po metra. Dobro, sad ćeš reći: «Kakva ti je to dubina?», ali će ti biti jasno u nastavku priče jer to nije baš ni plitko, pogotovo ako tvoja lokalna rječica rijetko prelazi dubinu veću od pola metra do metar. Zato, molim te, ne smij se jer još nisi čuo ostatak ove pričice. Nek ti bude jasno da ne može svaka rijeka biti ni Bosna ni Sava ni Neretva ni Una ni Drina, pa učini malo poštovanja prema ovim «potočićima» inače ćeš mi uništiti priču a možda me i naljutiš. Imaš li pojma koliko se meni teško odlučiti da ispripovjedam nešto, ne samo tebi nego svima ostalima. Jedino mi nikad ne nedostaje unutrašnjih monologa i rasprava sa nekim karakteristikama moje ličnosti. Ne bi mi bilo teško šutjeti ostatak života, jer sam škrt na riječima kada šaljem e-mail najboljem prijatelju u Ameriku s kojim se nisam godinama vidio. Zamisli kakav sam inače u nekom većem društvu i osjećaj se posebnim čim sam skupio hrabrosti da kažem više od dvije rečenice tebi. Ne poznajem te, zato i mogu da se oslobodim jer mi se čini da u posljednje vrijeme ne govorim ništa drugo i ne radim ništa drugo do sranja i činim da me mrze svi oni do kojih mi je stalo. Ja, tako...
Nego da nastavim priču. Igrali su se brat, dječačić koji je možda imao tri godine i sestra, djevojčica od oko šest-sedam godina. U toj zabavi se dječak okliznuo i pao na glavu u rijeku, u to mjesto gdje je bila najdublja, u to mjesto koje ti uporno potcjenuješ. (Eh, a kad bi ti svezao deset kila olova za nogu i bacio te tu, kako bi se utopio. A... je l ti to smiješno?) Jedan trenutak je nepomično plutao okrenut na glavu prema dubini da bi nedugo poslije toga počeo pokazivati da je živ mašući rukama izmišljajući plivački stil preživljavanja. Pred očima našeg pripovjedača se sve to odvijalo. Dječakova sestra je ne razmišljajući skočila u rijeku dižući mu glavu iznad vode dok je on stajao kao skamenjen otvorenih očiju posmatrajući sve to.
U daljini nisu odjekivale detonacije kao goleme ledene i strašne vode/ Što donosi ih sve jača/ Ova noćna rijeka/ Tmača koja ga je natjerala da mi ovo ispriča.
by Kike
Živjeli Ekrem i Jelena u sretnom braku: nije bilo nikakvih ozbiljnijih problema, ono, bilo je malih iskrica koje su brzo prevazilazili. I tako naguraše oni deset godina braka. Ekrem odluči da odvede Jelenu na večeru u jedan poznati restoran kako bi obilježili desetogodisnjicu. Jelena je bila oduševljena i dok su jeli desert upita Jelena Ekrema: «Ekreme da li ti mene doista voliš i koliko?», kaže njoj Ekrem: «Naravno da te volim!». «Pa dobro», odgovori Jelena «a koliko?» Kaze njoj Ekrem: «Pa volim te, k'o ono kad te boli stomak i kad imaš proljev pa odes u klozet i olakšaš se.» Jelena sva uvrijeđena pukne u plač, ustane od stola i kaže Ekremu da je između njih gotovo i da ne želi više da ga vidi. I tako jedan skladan brak propade.
